Trbuh grada

Kad sam davno, davno, čitala Zolin Trbuh Pariza, osim socijalne komponente koja je osnovna potka romana, cijelo vrijeme govorilo se o hrani na velikoj pariškoj tržnici Les Halles
Tada sam još kao srednjoškolka živjela u Sisku, a zamisliti tako veliku tržnicu, ogromno stakleno zdanje,  bilo je nemoguće. Model mi je bila stari sisački plac, 4-5 redova drvenih, nakrivljenih klupa, red mesnica koje su završavale javnim toaletom. Sva njegova ljepota bila je to što je bio uz Kupu.
Tada nam nitko nije morao govoriti da jedemo samo sezonsko voće i povrće jer druge mogućnosti i nije bilo. Kad bi došli prodavači iz Makedonije, jeli smo kruškice direktno sa pulta, a brda lubenica poredanih uz obalu Kupe izgledale su kao izlog najljepše slastičarnice. Ne, nikako ne želim govoriti kako je prije bilo sve bolje, naravno da nije. Bilo je jednostavnije jer smo bili ograničeni geografski i cijeli jedan svijet voća i povrća, začina i kuhinja bio nam je nepoznat. Sad kad razmišljam o djetinjstvu i načinu prehrane, izgleda mi tako oskudno. Već dugo ne mogu zamisliti kuhinju bez svih mogućih azijskih začina, pesta od artičoke, talijanskih “gulozarija”… ali vrlo lako bez začina našeg djetinjstva-znamo svi koji je to. Kuhanje počinje kad  ju prestanemo koristiti.
Jedna od najvećih prednosti pretvaranja svijeta u globalno selo i dostupnosti svega je baš to upoznavanje kultura, shvaćanje, prihvaćanje da izvan naše kulture, postoje nebrojene jednako dobre i bolje opcije, pogotovo što se tiče otvorenosti.
Kultura u kojima prvo što ljudi govore na namirnice nije- ne volim… kao kod nas. Povremeno je zamorno i traži strpljenje razgovor s ljudima koji imaju tako striktne stavove o hrani… još tužnije je kad istim riječima govore o drugima i drugačijima… a eto, čini mi se to prilično povezano.
Otvorenost donosi radost življenja.
Tržnice su trbusi grada prepuni inspiracije i kreativnog kuhanja.