Disati

U rodilištu prvu ocjenu dobijemo prema udahu. Iako je poznata uzrečica – kao zrak koji dišemo, koja govori o neraskidivoj vezi života i disanja, rijetko se pitamo kako dišemo.
Nedavno sam saznala da ja ne dišem dobro. Uslijed puno rada, raznih stresnih situacija i konstantne želje da u jedinicu vremena utrpan više obaveza, zaboravila sam disati cijelim tijelom.
Osjećam olakšanje što će moji bolovi u vratu nestati kad prodišem, kad ojačam trup koji je popustio pod zamišljenim teretom na mojim leđima.
Ipak, pitam se, kako se dogodi da zaboravimo disati? Uči li nas to netko kao što se trude naučiti nas da pozdravljamo, ustajemo starijima, šutimo dok netko govori? Kad mi je sin nastradao, dok sam ležala kraj njega na zemlji, govorila sam mu- diši, samo diši. Trebamo li se naći na rubu života da postanemo svjesni važnosti udisaja.
Zastati, duboko udahnuti, dozvoliti tijelu da cijelo diše.
Hrana i briga o zdravlju dvije su strane iste medalje. Način na koji se suočavamo s odstupanjima od osjećaja zdravlja, gotovo nikada ne zaobilazi neke promjene u načinu prehrane. Dodajem tome i disanje.
Nisam često kod liječnika, a nadam se da ću i dalje biti samo preventivno.
Kao i obično- rješenje mi je bilo pred nosom. Svakodnevno kuhajući i za ekipu iz Motus Meliora, ja sam njima bila odgovor na pitanje- gdje jesti zdravo. Oni su sada moj odgovor na to kako da vratim svom tijelu pokretljivost, kako da dišem cijelim tijelom i to sve bez ijedne tablete.
Dišimo…učimo djecu disati.