Tjedan sjećanja

Ulazimo u tjedan sjećanja na naše pretke, rođake, prijatelje i sve one koji više nisu s nama.
Možemo zbog toga biti tužni, ali ja biram radost jer su dotakli i obilježili moj život. Slaveći život, najljepši je način da im zahvalimo za ono što su nam značili.
Kad razmišljam o hrani, često je to povezano i s mojim bakama.
Bile su mi oduvijek važne, a vrijeme provedeno s njima ostavilo je tragove kojima i danas hodam tražeći smisao u svemu što radim.
Obje bake imale su, naravno, težak život u startu. Jedna je sljedeći muškarca svog života, napustila plodnu dolinu Neretve i godinama vodila bitku s glađu, nepravdama, ratovima i do svoje životne filozofije stigle ploveći s Visa do El Shatta i nazad.
Od nje sam naučila kako razmišljati u teškim vremenima, što je bitno i ono najvažnije- umjerenost u jedenju.
Ustajala se rano, već oko 5, dan počinjući doručkom i razgovorom s vijestima na radiju.
Lešada, ponekad komadić mesa, riba s gradela, a zadnji obrok u danu nikad iza 5 popodne.
Voljela je, kako je govorila- gulozarije- kremaste kolače i sladolede. Uvijek jedan kolač ili jednu kuglicu sladoleda.
Govorila je na svoj način, barem 5 jezika, a kao mlada, tijekom 2. svjetskog rata odvratila cijelu talijansku flotu s obale Podgore upozoravajući ih na dizenteriju u mistu.
Od nje sam naučila razmišljati bez straha i odrediti prioritete. Za vrijeme rata povela je mještanke u provalu u ustaški magazin pun hrane.
Nedostatak hrane obilježio je pola njenog života.
Ostatak života nikada se nije njome razbacivla. Jela su joj bila jednostavna, a začini- sol, papar, dalmatinsko začinsko bilje.
Druga baka, kao mlada, živeći kraj, tada, vrlo prometne riječne luke, kuhala je brodarima. Jedan od mladih mornara koji su sjeli za njen stol, kasnije je postao moj tata.
Kuhala je hranu punu povrća i mesa, tradicionalna, ali uvijek u potrazi za nekom novom kombinacijom. Iz Njemačke, gdje je živjela nekoliko godina, donijela je slatku salatu, pripremala kobasice i kruh na mali milijun načina. Hrana je uvijek bila najvažnija. Selila se dva puta godišnje i gdje god živjela imala je svoj vrt.
Na kraju, udavši se za Čeha, od tradicionalnih čeških recepata radila je remek djela kulinarstva.
Voljela je hranu, uživala u kuhinji, učila jezike lakoćom vječno mladog duha.
Obje su bile pune radosti i mira, prepune priča koje su dijelile samo sa mnom.
Njih nosim s istom tom radošću kuhajući svakodnevno i vama.
Djeda pekara nikada nisam upoznala, ali ljubav prema brašnu uvijek povezujem s njim.
Sjetimo se nama dragih ljudi svaki dan, slaveći život.