Moje ljeto u Ponte Portonu

 

Od kraja zime trajali su pregovori sa Snježanom oko mog dolaska u Ponte Porton. Ne baš pregovori jer smo već u telefonskom razgovoru ” kliknule” i naša suradnja činila se potpuno prirodna.
Proteklih, gotovo 7 godina u kuhinji, neprestano učenje, često pod enormnim stresom rokova, učinilo me vrlo opreznom kad je preuzimanje obaveza u pitanju. Znate ono- prvo skoči pa reci hop… nisam se htjela obavezati na prevelik zalogaj te dovesti Snježanu u neku situaciju lošu za njeno poslovanje, a sebe dodatno iscrpiti.
Nekoliko puta smo odlučile da je bolje pričekati, odgoditi…ali neprestano me kopkalo, tko me imalo zna, zna da mi je Istra, baš dio u okolici Ponte Portona najdraža destinacija i cilj.
I na kraju smo odlučile! Snježana je odlučila biti hrabra s veganskim jelovnikom, a ja sam odlučila provjeriti koliko to još imam snage…
Sa svoje strane mogu reći da sam se zaljubila u priču Ponte Portona, divnu Snježanu jer u njoj vidim tu našu žensku snagu, ženski princip i hrabrost kad nam je do nečeg stalo, onako ozbiljno.

Upoznala sam Gaiu, divnu smirenu djevojku koja sa svojih nepunih 18 vlada kuhinjom kao da ima toliko godina iskustva.

Tu je i Vjeran. Pisac, veliki poznavatelj ovog dijela Istre, čovjek koji mi je prvi pokazao sve ljepote Buja, Umaga, Kanegre, Savudrije…moj omiljeni šparogaš.

Nik, mladi Poljak koji govori hrvatski po istarski. Pijanist koji je dobri duh kuhinje jer ulazi svaki dan s osmijehom, bira glazbu i vrlo savjesno i ozbiljno radi svoj posao.

Filip, slika i prilika istarskog načina razmišljanja i rada, života. Mladi kuhar s perspektivom velikog majstora.

Dajana, istarska žena brza na jeziku i na djelu, sve zna, sve ju zanima i ne priznaje polovične rezultate.

Ivan, Splićo u Istri, iskusan kuhar.

Salem, mladi pomoćni kuhar s kojim nisam imala prilike puno raditi, ali prvi dojam je nepogrešivo upućivao na vrijednog i pametnog dečka.

Ines, koja je neka vrsta Hitne službe koja ulijeće kad je frka i panika, a to joj je jedan od njena četiri posla.
Radna etika u Istri je prešutna, samorazumljiva i zbog nje sam se uklopila  kao zadnja puzzla na slici.

Bila sam dio nevelike ekipe vrijednih ljudi, profesionalaca unatoč godinama, svaki dan napajala sam se ljepotom okoline, prirode i opijena Istrom sanjat ću je do sljedećeg susreta.
Ok, nešto je i do Malvazije. Otkrila sam Deškovićevu malvaziju…
Iako sam ovdje provela samo mjesec i pol, sada već mogu tvrditi, ovo mi je najbolja poslovna odluka u životu, ne računajući prvotnu odluku da ured i direktorsku poziciju zamijenim kuhinjom.
Neopisivo je dobar osjećaj prokrčiti put promjeni u poimanju dobre hrane, iznenaditi i samu sebe, dobrim odazivom i rezultatom, vlastitim entuzijazmom natjerati sve skeptike da veganstvo i vegansku kuharicu shvate ozbiljno. Puno su mi pomogli prijatelji, moji stari gosti i poznanici iz Zagreba koji su svakodnevno dolazili vidjeti me, podržati i pojesti ukusno jelo, ne uvijek vegansko.

I naravno, šećer dolazi na kraju- kad mislim na Istru, mislim na moju prijateljicu Jasminu Mirković. Od nje učim, ona mi je dugogodišnja podrška, a njeno znanje o istarskim vinima, prijelaz iz neobaveznog časkanja u profesionalku kad zavrti čašu…umjetnost je  za sebe.

Ponosna sam jer se u srcu Istre može kušati veganska hrana.

Sad sam u Zagrebu i čeka me vrlo aktivna jesen i zima, ali znam, vratit ću se ubrzo u Ponte Porton.