Hrana, kuhanje, iskustvo za pamćenje

Gotovo 3 godine sam u poslu kuhanja.
U 23 mjeseca koliko kuham i paleo obroke skuhala sam 460 jela koja su većina autorska i rijetko su se ponavljala. Kad uzmem u obzir i onaj obični jelovnik koji se kreće oko broja 1000, također, s rijetkim ponavljanjima, čini mi se da sam donekle nadoknadila nedostatak dugogodišnjeg profesionalnog iskustva na području gastronomije. Naravno, tu je još čitava vojska malih jela, iz reda fast fooda na moj način, koja neću ni brojati. Sigurno sam ,zajedno sa svojim curama napravila na 10 000 bruschetta, bez pretjerivanja. Pročitala sam na stotine, tekstova, nekoliko desetaka kuharica općeg i specijaliziranog tipa, gledala 24kitchen cca 1500 sati i kuhala svaki dan 10-12 sati. Završit ću ove godine i prekvalifikaciju pa ću biti i profi chef. U školi sam naučila neke temeljne stvari do kojih bi mi put bio duži, a i pitanje je li bi pali na plodno tlo kao kad mi ih je prenio Vedran Habel.
Jedna od najvažnijih stvari- upoznala sam na stotine ljudi, a pričajući s njima o hrani dotakli smo i mnoga druga područja života.
Uglavnom, jako sam sretna što sam se upustila u ovo ukusno područje. Svi napori, sati stajanja, svakodnevni stres i kronični nedostatak vremena, neopisivi umor, mala su žrtva za osjećaj koji mi je postao trajno stanje uma- čisti gušt.
Naučila sam se strpljenju koje mi je ponekad nedostajalo. Kuhanje je još jedna strast jača od svih prepreka. Kuhanje je kao i svaka prava ljubav, što više znaš, više te privlači ta nepregledna slojevitost, sposobnost svakog povrća, sira, mesa i voća da postanu nešto drugo. Mi kuhari smo kao vizažisti za hranu samo ono što mi napravimo od nje nije fejk već pravo lice te namirnice, i koliko god lica imao i običan krumpir, svako to lice je pravo.
Ako ste pomislili da me kuhanje pretvorilo u neku drugu osobu, daleku od moje “prave” profesije, da me bavljenje hranom udaljilo od aktivizma, moram reći- nije. Nikad nisam vodila toliko filozofskih razgovora, nikada nisam imala mogućnost prenositi sve svoje ideje i uvjerenja tako dosljedno kao u ove tri godine preko tanjura i zdjelica. Reagirala sam na svaku pojavu predrasuda, a na početku je najčešće to značilo suočiti se s poznatima iz mladosti, škole i fakulteta koji nisu vjerovali da sam postala kuharica. Onda je tu red onih predrasuda da kada si kuharica nemaš ni znanja ni interesa osim kuhanja…mislim da sam skršila takav stav mnogih mojih gostiju. Jedino mami nisam uspjela to objasniti. Često sam korisno mogla upotrijebiti svoje korporativno iskustvo kako bih bila podrška ljudima oko sebe koji još hodaju tim stazama…
Zašto pišem ovaj post?
Kako sam nedavno otišla od tamo gdje sam počela, otvorilo mi se toliko mogućnosti, zanimljivih suradnji i novih ideja, prilika…i sretna sam jer mi tu poziciju nije nitko omogućio nego moj rad, trud i divni ljudi oko mene.
Naravno, podrška mog životnog partnera Gorana čarobni je sastojak koja je sve poduhvate moje lude glave učinila mogućim i ostvarivim.